|
jedna godina više + četiri bore - dvije kile + 462 riješena problema i još nešto otvorenih to bi kao bila suma sumarum ono što bih ti rekla da pitaš umjesto toga hvalim se kako slušam finski radio Djeda Mraza kako mi je dobro i kako je konačno onako kako trebalo biti ostarila sam vidim to po tome kako mi se ne da kako zapinjemo dok pričamo kako ti lažem i kako se pravim da ne vidim i da ti lažeš meni kurtoazija tako prirodna, kao da je oduvijek bilo tako kao da vrijeme koje je bilo nije nikada bilo izbrisano |
|
i to je prošlo mislim dok trljam umorne oči dok mi se spava ali ne dovoljno da legnem pa uzimam fascikl ali slova su presitna riječi nerazumljive želim živjeti u san franciscu kažem on se smije i ja isto kaže pa mi kuha kavu i onda još kaže šuti već jednom i počni radit otvaram jebeni fascikl (uvijek tako odgovorna) i krenu riječi |
|
i tako se sve posložilo
okrhnuta bijela vrata malo zdrobljenog lišća miris na lubenicu i pjenušavo vino u dugačkoj čaši pa je on onda zabacio plavi čuperak i stisnuo oči protrljao trbuh i rekao ženo, piva mi daj a ja sam ga željela poškakljati po leđima malo promrsiti te bijeloplavoljubičaste kocke i maknuti mu taj izraz labradora s lica umjesto toga sam se smijala smijala pa još smijala kad smo poslije brisali suze s lica vidjela sam malu dugu u čošku pomislila sam: |
|
Da mogu ispričala bih ti priču o plavom leptiru
Koji ima nos kao lik iz bajke Pa bi zajedno jeli velike žute trešnje I smijali se držeći usta Moj pas bi ti liznuo koljeno A ja bih ti pričala kako sam umorna Jako I kako mi je već svega dosta Ti bi na to rekao: proći će Uvijek prođe Ja bih onda zaspala I sanjala veliku bijelu kuću Koja bi mirisala na jorgovane I djetinjstvo Kad bih se okrenula Ugledala bih nasmijane bademe Rupice na obrazima Zvončiće Svemir Kraj |
|
to je samo moj loš feeling mislim dok ulazi u sobu ne gledajući me zato i ja gledam drugdje pokušavam misliti na drugo na recimo roza cvijetiće sunčan dan veliko drvo koje postoji samo dok si malo dijete (hm…) i onda brijem neke pozitivne misli primjenjujem jeftinu psihologiju kao, to je samo moj loš feeling |
|
osjećam ti toplinu
tvoja ruka na mojim leđima) ona kaže: smeđe pločice - bijeli zidovi elegantno bit će dobro, kažem, dok mislim na druge stvari pa onda dugo šutim dok ona priča neke svoje priče (brodovi me ne zanimaju ako ja nisam na njima) kasnije trepćem da operem zeleno svijetlo iz očiju miris hladne vode i močvarnog lišća: sada znam napokon slobodna |
|
i tako mi je zamirišalo djetinjstvo po sunčanom danu susjedovom psu i mlijeku od maslačka rano popodne je zujalo zrakom i neki neodređeni zvuk kasnije sam zaključila da je to bila neka pjesma vjerojatno ona ista koju sam upravo slušala na radiju (kaže moj racio) sinestezija (jednom sam pročitala da je to mentalna bolest od koje je bolovao veliki Baudelaire) (pa ti sad reci rešto) prožimanje vremena i prostora u meni teče unutarnji monolog vani je kiša a pc trepti utorak popodne |
|
želim si jedan sunčan dan ono, kad hodaš ispod drveta a prate te sjene i želim da ptice pjevaju i da se u daljini čuje brujanje pčela i da miriši trava i želim da ne mislim o vremenu zapravo želim da ne mislim uopće osim možda na čašu "bisera mora" uz kroštule uz dječji smijeh uz lavež uz pufasti oblak (dobro, sad sam stvarno pretjerala s tim pufastim oblakom) |
|
mislim kako bih sad dobro došle dvije-tri pametne ili možda samo dobro pogođene onako da se preneraziš pomisliš da je od danas novi dan ali nema prazno ili nikada nije niti bilo opet prazno navučena na ništa prazna kutija beskrajan dan placebo koliko je potrebno da postane previše? |
|
… a onda je carević konačno zaspao. mi iscrpljeni pokušavamo evocirati bivši život. muško stavlja čaše na stol pod procvalom ružom. onom blijedo rozom. vičem: bijelo ili crno? bijelo. kasnije je vjetar promiješao stranice. zatvaram knjigu i dižem se. idem spavat, kažem. muk. on već odavno spava u ligeštulu. dopola dogorjela cigareta. u daljini munje i gromovi. diž se, spigat ćeš vrat! vičem. munje i gromovi me pretvaraju u mute. on ništa. pa vičem ponovo. iznenada oluja ušuti. čuje se gromoglasno: vrat! u ovom trenu susjedi podižu obrvu. oni koji već spavaju mršte se u snu. on konačno otvara oči. bunovno gleda i kaže: idemo unutra. ide oluja. i tako smo se digli i otišli spavat. |
|
... Može li postojati bolji način, da se jasno kao dan spozna istina o prolaznosti, nego što je ljubav prema djetetu u ovom grubom i bezosjećajnom svijetu? A čak i kad sve prođe savršeno, znam da će ovaj mali anđeo koji sretno brblja i gricka kljun svojoj gumenoj patkici dok se kupamo u kadi, nestati kao balon od sapunice. Još jučer je bio loptica u mojem trbuhu dok sam plivala u jezeru pod toplim srpanjskim suncem, a sutra će biti sredovječni muškarac koji plače rasipajući moj pepeo po planinskom jezeru... Anne Cushman |
|
sanjala sam plimni val i velikog crnog psa izvaljenog na pješčanoj plaži tek kasnije sinulo mi je da si to bio ti sad kad sam konačno kod kuće želim jednu noć bez snova bez prekognicije samo kiša ispod drveta prohladna ramena i rano proljeće |
|
sanjam prastare drvene jedrenjake plitka topla mora i crvene ribe sanjam izmišljeni otok na kojem sam bila/ na koji ću otići sanjam poznate slike nizozemskih autora usamljeni grad ljubičaste cipele sanjam da pada kiša lavež pasa cvrkut ptica u nepoznatom gradu ispred moje nepoznate kuće stana ulice koji već postoje ili će jednom postojati u nekom kontinuumu vremena |
|
noći su opet mirne. otvorena vrata podsjećaju na neka druga vremena. izvana miriši na izdanke. novi život stare tegle. lijeni pas uz uzdah diže se i odlazi klokotanje vode. kukavica zove. kroz bambusovu šumu prodiru zraci mjesečine. (basho) |
|
prolazimo ljutu fazu. carević i ja. carević je, naime otkrio najvrjedniju stvar ikad izmišljenu. otkrio je mogućnost postojanja slobodne volje. dijete je napredno, nema šta. tata bi rekao: na mamu. zanimljiv filozofski koncept je ta slobodna volja. pogotovo kad si roditelj. pa ti to daje mogućnost rastezanja i različitog tumačenja istog. pogotovo meni, sofistu po vokaciji. u praksi to ide otprilike ovako: neću ležat na leđima. neću ležat na trbuhu. neću se presvlačit. neću pidžamu. a kako baš nije dijete od plakanja onda se ljuti. čvrsto stegne šake, mala usta i lupa nogama. NEĆU! tata ga zove protestant. ja: ljutica bogdan. da mu skrenem pažnju ja mu pjevam: ljutica bogdan, ljutica bogdan. a kako je on samo mala beba to mu izmami osmijeh i tako rješavamo stvar. toliko o slobodnoj volji. i tako to traje već par dana. sve dok me nije čulo moje muško. koji je btw odrastao drugdje. pa me pitao: koji ti je to ljutica bogdan? pa sam stala: who the fuck is ljutica bogdan?! |
|
moj pas ima tužne oči stavlja šapu na moje koljeno širi nosnice pokušava ižicati komadić banane osvaja zadnji komadić fotelje ja mu češkam uho pa se smije oštrim očnjacima svojim tužnim očima pasionirano gleda tv pa guta oblizuje se trepće pa opet iz početka moj pas ima tužan pogled kao da nikad nije jeo gura mi uho pod ruku kao da ga nikad nitko nije pomazio a ja češkam kao charlie brown češkam, češkam i samo češkam i tonem u san a on me ponovo gura prekida drijemež hladnom njuškom: hej, prestala si |
|
odrasla sam u finoj familiji. u kojoj sam naučila da se prema van ne govori o lošim stvarima. pa me uvijek iznenade primitivci. koji kukaju na sav glas. i koji onda olako kažu: ti si drukčija od mene. jaka. ti to jednostavno možeš.
naravno da mogu. kao da imam izbora drugačije. ali bilo bi mi lakše da me pitaš kako mi je. kao što ja ponekad pitam tebe. |
|
To ljeto je počelo jako tužno, najtužnije od
svih, Ja sam dobio prvi, ali rozi bicikl, zbog kojeg su me zezali svi, Pederu, pederu, pederu, pederu, Curica, curica, curica, curica, e, pa ja sam umjesto rozog dobila oker-zlatni. nikad ni prije ni kasnije nisam vidjela takvu boju. tata ga je kupio u polu-podrumskom dućanu u ilici kod iličkog placa ili kako se to danas fensi kaže britanca. nije mi dao da se vozim ilicom do doma. zapravo kad razmislim, mislim da se nikad kasnije nisam vozila ilicom. osim pokojeg komadića. mrzila sam ga zbog te kretenske boje. tako da ga je najčešće vozio tata. na moru naravno. a ne doma da ga netko vidi na ženskom biciklu. i to oker-zlatnom dodajem ja. neki dan je moja baka išla po krumpir na tavan. pa joj je krepala žarulja. pa se popiknula. iako ona uvijek tvrdi da tavan mora biti uredan kako se netko ne bi popiknuo. i kako ona točno zna gdje šta stoji. pa se primila za ceradu. pa je otkrila bicikl. pa me nazvala: na tavanu imaš bicikl. kakav bicikl? pa tvoj. oker-zlatni. samo mu treba promijenit gume. bit će ti super za carevića. Bio sam toliko tužan zbog da sam odmah ga prestao voziti. A moja mama dobra al siromašna za bolji novce nije imala, Kupila ga je od tete Mirjane kojoj kćer je davno odrasla, Kada je shvatila što mi se dešava, kako danima ne izlazim van, Nije mogla više gledat tužno lice moje, otišla je kupit dvije kantice plave boje i pripadajuću četku, i razrjeđivač... za one koji ne znaju o čemu pričam |